Nekome bi bio nestvarno da u 21 vijeku još uvijek postoji žena koja nema svoj telefon, kja ne zna gdje se nalazi bilo koja institucija, osim suda i policije, koja nema svoj račun u banci, koja 35 godina nije bez nekog „važnog posla“ izlazila izvan dvorišta kuće i najbližeg komšiluka. T.S. je svoj vijek nakon udaje provela služeći muža i njegovu porodicu, djecu koju je rađala i podizala, dok je muž odlazio na posao, i vraćao se gotovo uvijek ljuto ulazeći u kuću galameći i prigovarajući svemu. Batine su bile način da joj pokaže „ko je gazda i ko hrani i nju i djecu i da bi bez njega skapali“, a nasilan seksualni odnos jedini za koji je znala. Trpila je, tako je naučena.
Napuštanje muža i razvod za nju nisu bili opcija, jer to je „sramota“ koja bi je izložila osudi i okoline i porodice i djece. Međutim, muž je želio da ona napusti kuću, i ona je otišla kod sina, samo da mu se „skloni s očiju“, vjerujući da će to proći, da će se vratiti kući. Sin je živio sa svojom porodicom, s minimalnim sredstvima za život.
U međuvremenu je muž podnio zahtjev za razvod braka, a ona ostala „ni na nebu, ni na zemlji“, nesnađena, izgubljena. Jedino što je znala je doći do suda, sa papirom koji je dobila kao poziv na sud. Iako se brak mogao automstski okončati i bez njenog pristanka, sudija je ipak odlučio da joj na papir napiše naziv naše organizacije uz objašnjenje da nam se obrati, a kad dođe do nas znat će zbog čega.
To se i desilo, te se iz razgovora s njom uočila neophodnost intervencije u dijelu koji je mogao ići samo u pravcu traženja kako da se za nju obezbijedi kakva takva egzistencija. U tom smislu smo uvidjele da žena ispunjava sve uslove i iskoristile zakonsku mogućnost za podošenje protivtužbe za supružansko izdržavanje. Na njenu i našu radost uspjelo je, sud je u potpunosti prihvatio zahtjev naveden u tužbi. Ovim je na neki način osigurano njeo koliko toliko dostojanstveno starenje, a ona to osjeća i kao neku satisfakciju za sve godine koje je trpila i posvetila se brizi o porodici.
