Petnaest kilometara, koliko je Sućeska udaljena od Srebrenice, bi u regularnim uslovima bila lagana vožnja, ali kada krenete uskim i krivudavim putem javlja vam se misao kako stanovnici i stanovnice Sućeske prelaze ovu zahtjevnu relaciju. Kako put odmiče ljepote prirode mame uzdahe, ali i dalje ostaje pitanje „Kako je živjeti ovdje?“
U Sućeskoj nas dočekuju naše ljubazne domaćice. Vrijeme je molitve što nama daje vrijeme da razgledamo dvorište i divimo se kako je uređeno. U dvorištu džamije su postavljene klupe i podignut šedrvan. I na prvi pogled se vidi da ovdje žive vrijedni i radani muškarci i žene. Bave se stočarstvom, uzgojem malina i kupina.
Info sesiju u Sućeski smo održale u prostoriji koja je u sklopu džamije namjenski opremljena za druženje. Ova ne mala grupa od više od 20 žena odiše slogom i iako su različitih dobi veoma su povezane. Njihova energija daje i nama snagu. Na info sesiju su došle i Tima i Fatima žive same u udaljenim zaseocima Sućeske, ali ih to što su u devetoj deceniji ne sprječava da se redovno druže i pokažu interesovanje za novosti.
Stanovnici Sućeske nemaju javni prevoz, kada zapada snijeg dešava se da budu odsječeni i po dva tri dana. Tada ni djeca ne idu u školu.
Kao jedan od najvećih problema ove žene su navele nedostatsk adekvatnih ginekoloških usluga u Srebrenici. Većina je prinuđena da zdravstvene usluge traže u privatnim ordinacijama. Jedna od učesnica prepričava svoje iskustvo prilikom porođaja i koliko je za nju bilo zastrašujuće voziti se do Srebrenice i onda do bonice u Zvorniku.
Teško je izboriti se i pristupiti i hitnim intervencijama, pa je jedna od učesnica je podoijelila svoje iskustvo koliko je truda bilo neophodno da za kćerku koja je doživjela povredu obezbjedi ljekarsku pomoć. O prevenciji teško da se može i pričati. Tek nekolicina prisutnih vodi računa i ide na preventivne preglede, ali uvijek u privatne ordinacije izvan Srebrenice i o vlastitom trošku.
Samo za prevoz do najbližih zdravstvenih usluga stanovnice Sućeske moraju da izdvoje i do 50 KM što je za neke skoro pa nedostižno.
Zahavljuju se što smo došle i pozivaju da dođemo ponovo. „Nama najviše treba razgovora“, kažu. Bez svake sumnje ponovo ćemo doći da ih obiđemo i da zajedno sa njima radimo na tome da se njihov glas čuje.
Ovu aktivnost omogućava regionalni projekat Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu, koji finansira Evropska unija (EU) i sprovodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP).
